“Ne možemo da savladamo sina, visok je 196 cm, ima 130 kg, napada lekare, lomi”: Za agresivnu decu sa smetnjama u razvoju nema rešenja

|

Mladić od 18 godina sa smetnjama u razvoju, prolazio je glavom kroz staklo, tukao roditelje i već mesec dana leži u Psihijatrijskoj bolnici Gornja Toponica, gde je smešten deveti put za godinu i po dana, a sve zahvaljujući nečijoj dobroj volji.

Sanja je bila tri meseca zarobljena u kući jer agresivnog sina od 14 godina, umereno duševno zaostalog, nije imala kome da ostavi. Jednoj majci dete je odgrizlo deo nosa, dok su drugu Nišlije jurile da ne izvrši samoubistvo jer više ne može da se bori sa teškom dijagnozom i agresivnim detetom, koje, izgleda nije ničija briga.

Svi bi da pomognu, ali nadležnosti nema. Neverovatno, ali istinito! Zbog toga se udružuju roditelji, a trebalo bi zapravo svi mi, za podizanje centra za sve iz Srbije koje muče velike muke – invaliditet i smetnje u razvoju, zbog kojih neki mogu biti nasilni.

Tihana Nikolić iz Niša morala je, nakon samo šest dana provedenih kod kuće, sina opet da smesti u Gornju Toponicu. Od kada je, pre četiri godine, ušao u pubertet, dva puta joj je polomio ruku, od potresa mozga i dan-danas ima posledice, modrice su joj svakodnevnica.

“Ni suprug ni ja ne uspevamo da ga savladamo, visok je 196 cm, ima 130 kg. Svakodnevno smo zvali Hitnu, uvek je tu i policija, napadao je lekare, policajce. Povređuje najpre sebe, pa druge, kao što je bilo i ovog puta. Na bradi je imao 16 kopči, lomi vrata, prozore, ulaz u zgradu, baca čaše, tanjire…”, priča za Kurir Nikolićeva, te dodaje:

“Kad smo ga smestili na dečju kliniku za psihijatriju u Nišu, morali su sve pacijente da otpuste jer je sve lomio, i na kraju su ga vratili. Išli smo i u Beograd, u Institut za mentalno zdravlje i na Kliniku za neurologiju i psihijatriju dece i omladine, vratili su nas, nemaju uslove da ga smeste. Na kraju mi je inspekcija Ministarstva zdravlja odgovorila da zaista nemaju gde da smeste takvu decu. Nema prijema ni u bolnice ni u ustanove socijalne zaštite, nijedan dom neće dete koje će ugroziti druge. Imamo i majku kojoj je nedavno dete odgrizlo deo nosa, prošle godine smo jednu vijali po Nišu da se ne ubije od muke. Samo u Nišu je pet porodica koje traže smeštaj. Na sve to roditelji nemaju pravo na bolovanje kad dete napuni 18 godina. Osuđeni smo na propast”.

Tihana Nikolić je jednog petka, kada ministar Zlatibor Lončar prima građane, otišla u Beograd i sve rekla ministru zdravlja.

“Matija je lane postao punoletan, pa bi, po zakonu, mogao da bude smešten u Toponicu kad treba. Ali, postao je rezistentan na sve lekove, te njegova agresija nema više čime da se suzbije i, zbog toga što lekovi ne pomažu, boravak u Toponici morali bismo da plaćamo kao smeštaj, a ne kao lečenje. Kao što to godinama čine ljudi čije je dete malo starije od njenog – 1.200 dinara plaćaju bolnički dan. Ministar mi je rekao da će moj sin, kad god je agresivan, biti smešten u Toponicu o trošku osiguranja. Hvala neizmerno na tome. Ali mi smo samo jedan slučaj, mnogo je drugih koji čekaju rešenje. Ipak, ohrabreni smo i time što je ministar obećao da će gledati da u nekim gradovima obezbede smeštaj deci tokom kriznih situacija. A mi nastavljamo s našim projektom, koji je sveobuhvatan”, kaže Nikolićeva i dodaje da je ranije sa Gradom Nišom trebalo da potpišu tehnički sporazum o saradnji, ali od toga ništa nije bilo:

“Bitna nam je podrška grada, ne tražimo ni plac ni sredstva od grada, ali kada budemo aplicirali kod ambasada i institucija za sredstva, moramo da imamo podršku grada. Izabran je novi gradonačelnik, daćemo mu mesec dana, pa gledati da se stanemo s njim i to rešimo”.

Slično situacija bila je i sa sinom (14) samohrane majke Sanje Lukić, više medicinske sestre iz Niša, čiji je pubertet doneo pakao.

“Tri meseca smo sin i ja živeli kao u zatvoru, ćerki (18) nije dao da uđe u kuću, morala je da živi kod moje majke. Udarao se po glavi, napadao ako mu nešto nije po volji. Ni u specijalnu školu mu više nisu dali, ni u boravak za ometene u razvoju. Kad je razbio čašu i isekao prste, nije dao ni da ga vodim na dečju hirurgiju, nekako sam sama zaustavila krvarenje. To je užas psihički i finansijski, jer sam morala da budem kod kuće, a imam stambeni kredit, sa ocem nismo u kontaktu…”, priča Sanja, koja je proletos dobila saglasnost Ministarstva zdravlja da dete smesti u Sremčicu, ali tamo nema psihijatra, pa su ga uz asistenciju policije prebacili u “Lazu”, gde je proveo 22 dana:

“Ispostavilo se da je sve vreme bio na pogrešnoj terapiji. Sada je kod kuće, dobro je, čuva ga moja majka, počela sam da radim, vratiće ga u specijalnu školu. Ali, kad napuni 18, biće prepušten sebi, bez škole, ličnog pratioca…”

Upravo zato i Sanja i Tihana, koja je osnovala fondaciju i nazvala je imenom svoga sina, kao i Bojan Mojašević, čiji sin ima 13 godina i autizam, kao i najmanje 50 drugih porodica iz cele Srbije imaju cilj koji treba da bude važan svima nama – da sagrade Tulandiju, centar za osobe sa invaliditetom i smetnjama u razvoju. Tuli je lik iz crtanog filma koga voli Tihanin sin, te ta bajkovita zemlja Tulandija treba da bude utočište i mir. I to u Gornjoj Toponici, daleko od grada, a opet blizu bolnice u kojoj su stručnjaci.

“Za izgradnju centra od 4.500 kvadrata neophodno je šest miliona evra. Da svaki građanin Srbije da po evro, odmah bismo to skupili! Obraćamo se Gradu Nišu, ministarstvima”, navodi Nikolićeva, dok Mojašević dodaje:

“Centar će imati stacionarni smeštaj za krizni period, kad je dete agresivno, za povremenu izolaciju. Ali ne samo to. Moj sin ide u redovnu školu uz pratioca, ali kad završi obrazovni ciklus, biće u četiri zida. Centar će zato biti podrška raznim razvojnim problemima, i to još od predškolskog pa do posleškolskog doba. Tu će imati društvo, asistenta, da porodica može opstati i da ne moramo svi dati otkaz kad dete završi školu”.

Osim toga, navodi Bojan, planiraju još dve usluge:

“Socijalno preduzetništvo – ima stvari koje mogu naučiti da rade i sa smetnjama, kao i stanovanje uz podršku koje postoji samo u Pančevu, Kuli i Šapcu. Imaćemo kućice za zrelije, sličnog intelektualnog nivoa, koji mogu da žive u zajednici od pet-šest osoba, uz povremeni nadzor stručnjaka. Roditelji ili staratelji mogu da definišu stanovanje uz podršku za života, pa da na miru odu na drugi svet. Naša najveća briga jeste šta će biti s našom decom kada nas ne bude”.

Izvor: kurir.rs